Dena Djumrukcic, (23) Sarajevo
Za moju AIESEC praksu, provela sam 3 i po mjeseca u selu Huaian u Kini, gdje sam živjela na kampusu osnovne škole i predavala Engleski jezik, a što je još važnije, težila da proširim vidike djeci s kojom sam svakodnevno provodila dosta vremena. Odluka da odem toliko daleko od kuće sama, da prvi put živim i zarađujem sama, da prvi put radim nešto što sam mislila da ne znam raditi i da prvi put živim sa ljudima koji su po svemu toliko drugačiji od mene je bila najbolja odluka moga života. Situacije u kojima sam se nalazila su uvijek bile neočekivane i često pomalo sulude, što mi je pomoglo da postanem jaka, snalažljiva i da razumijem kako ljudi žive na drugom kraju planete. Tipični svakodnevni izazovi su uključivali čudnu hranu kao što su kornjače i insekti, nepostojanje noža i viljuške ili djecu koja na času ponavljaju za mnom kada kažem „My name is Dena“ jer ne razumiju ni riječ engleskog jezika. Odjednom, za sve na svijetu sam imala jednostavno i zabavno rješenje – jedem i ja što i svi drugi jedu, učim kako se pravilno koriste štapići i crtam na tabli kineske simbole pomoću Google Translate-a.
„Hvala ti za sve što si učinila za nas. Ne samo za znanje iz knjiga, već i za to što si naučila našu djecu kako da uživaju u životu“, riječi su koje mi je uputio mentor prije mog odlaska iz te čudesne zemlje. Upravo to je ono što je posebno učinilo ovo iskustvo nezaboravnim i intenzivnim, osjećaj da sam promijenila nečiji život i da sam doprinijela zajednici u kojoj sam živjela. Od sreće, zahvalnosti i prijateljstva koje sam osjetila svaki dan kod tih ljudi i djece, ja ne mogu ništa ljepše zamisliti. Tri i po mjeseca u zemlji, u kojoj sam jedan dan gledala Šangaj sa najvišeg nebodera svijeta a sljedeći dan prala odjeću u lavoru, bila su sasvim dovoljna da mi uljepšaju život.
„Hvala ti za sve što si učinila za nas. Ne samo za znanje iz knjiga, već i za to što si naučila našu djecu kako da uživaju u životu“, riječi su koje mi je uputio mentor prije mog odlaska iz te čudesne zemlje. Upravo to je ono što je posebno učinilo ovo iskustvo nezaboravnim i intenzivnim, osjećaj da sam promijenila nečiji život i da sam doprinijela zajednici u kojoj sam živjela. Od sreće, zahvalnosti i prijateljstva koje sam osjetila svaki dan kod tih ljudi i djece, ja ne mogu ništa ljepše zamisliti. Tri i po mjeseca u zemlji, u kojoj sam jedan dan gledala Šangaj sa najvišeg nebodera svijeta a sljedeći dan prala odjeću u lavoru, bila su sasvim dovoljna da mi uljepšaju život.
Toni Koraca, (21) Mostar
Pozdrav, zovem se Toni Koraca i moja dosadašnja iskustva iz Rusije su enormna. Svaki dan i svaku sekundu sam se isključivo posvetio učenju, analiziranju informacija i feedbacka kojeg sam prikupio i pokušavao premostiti sve probleme koji se stvaraju zbog radnog doticaja s različitim kulturama.
Poznavanje samog sebe, svojih granica i mogućnosti je možda čak i najveći dio ovog iskustva. Kada se nađete u svijetu koji baš i ne priča engleski, počnete se snalaziti na načine na koje ne biste ni sami povjerovali da će se manifestirati u vašem ponašanju. Dobijete mogućnost vidjeti još jednu stranu svoga postojanja i u njoj pobliže pogledati vaše vrline i mane za koje možda niste ni znali da postoje u vama.
Za sada, svaka minuta ovog iskustva je posebna priča za sebe, u svakome trenutku se može naći knjiga uspomena koje će vas pratiti kroz cijeli život i teško da će ikada biti zaboravljene.
Poznavanje samog sebe, svojih granica i mogućnosti je možda čak i najveći dio ovog iskustva. Kada se nađete u svijetu koji baš i ne priča engleski, počnete se snalaziti na načine na koje ne biste ni sami povjerovali da će se manifestirati u vašem ponašanju. Dobijete mogućnost vidjeti još jednu stranu svoga postojanja i u njoj pobliže pogledati vaše vrline i mane za koje možda niste ni znali da postoje u vama.
Za sada, svaka minuta ovog iskustva je posebna priča za sebe, u svakome trenutku se može naći knjiga uspomena koje će vas pratiti kroz cijeli život i teško da će ikada biti zaboravljene.
Marko Markota, Sarajevo
Definitivno najljepše iskustvo moga života! Evo ovo je zadnja sedmica, pa smo lagano u depresiji. Sa sigurnošću mogu reći da me je ova praksa promijenila mnogo kao osobu, naučila me organizaciji, timskom radu, strpljenju i adaptibilnosti u novim okruženjima. Koliko sam ja utjecao na svoju okolinu ne mogu objektivno reći, no nadam se da sam ostvario veliki impact, pokušavajući svojim učenicima dokazati vrijednost obrazovanja te vrijednost neodustajanja od svojih ciljeva.
Portugal je prekrasna zemlja no ima ozbiljnih socijalnih problema, koji su prema mom mišljenju usko povezani s nedostatkom obrazovana stoga sam toliko forsirao s učenicima tu temu. Najfascinantniji mi je osjećaj što smo u školama bukvalno kao rock zvijezde! Nekada malo fali da nas još za autogram upitaju, jer im je zanimljivo to što smo stranci i žele znati više o našim kulturama. Ja sam radio sa grupom učenika od 15- 17 godina, sa svojom kolegicom iz Južne Koreje. Svaki par praktikanata je dobio svoju srednju školu i radili su sa učenicima 3 puta sedmično ovih 6 sedmica. Naša škola se zove Camarate i izvan Lisabona je. Jedan od problema je i velika stopa kriminala u tom području što nam je bio veliki kulturni šok, ali smo se sada navikli na to i znamo koje dijelove treba da izbjegavamo.
Oni su već imali specifičnu temu za projekat 'Ageing', tako da smo počeli da radimo na tome sa njima, ali i o mnoštvu drugih stvari. Primjećujem njihovo poboljšanje što se tiče Engleskog jezika, slobode govora, samouvjerenosti i iznošenja svog mišljenja. I što je najbitnije mislim da smo im razbistrili koji su istinski prioriteti u životu, u smislu da su to iskustvo, doprinos i rast (u intelektualnom, spritualnom i drugim sferama života.
Portugal je prekrasna zemlja no ima ozbiljnih socijalnih problema, koji su prema mom mišljenju usko povezani s nedostatkom obrazovana stoga sam toliko forsirao s učenicima tu temu. Najfascinantniji mi je osjećaj što smo u školama bukvalno kao rock zvijezde! Nekada malo fali da nas još za autogram upitaju, jer im je zanimljivo to što smo stranci i žele znati više o našim kulturama. Ja sam radio sa grupom učenika od 15- 17 godina, sa svojom kolegicom iz Južne Koreje. Svaki par praktikanata je dobio svoju srednju školu i radili su sa učenicima 3 puta sedmično ovih 6 sedmica. Naša škola se zove Camarate i izvan Lisabona je. Jedan od problema je i velika stopa kriminala u tom području što nam je bio veliki kulturni šok, ali smo se sada navikli na to i znamo koje dijelove treba da izbjegavamo.
Oni su već imali specifičnu temu za projekat 'Ageing', tako da smo počeli da radimo na tome sa njima, ali i o mnoštvu drugih stvari. Primjećujem njihovo poboljšanje što se tiče Engleskog jezika, slobode govora, samouvjerenosti i iznošenja svog mišljenja. I što je najbitnije mislim da smo im razbistrili koji su istinski prioriteti u životu, u smislu da su to iskustvo, doprinos i rast (u intelektualnom, spritualnom i drugim sferama života.